utorak, 09.03.2010.

Vjetrovi pakla

Strah nas je.

Pod pod mojim noga se miće pod naletima vjetra. Zidovi se savijaju u sebe, spremaju se puknuti. Ne znamo što će se dogoditi.

Strah nas je.

Crvena je dolje sa svojima dok Viking spava u sobi pokraj mene. Odlućio sam ostati gore na katu, u hladnoći da mu budem bliže za svaki slučaj. Lažno sam hrabar pred Crvenom, iako ni sam nisam siguran što će biti.

Promolio sam glavu kroz prozor i umalo ostao bez nje. Ne mogu vjerovati koliko je jak vjetar. Dok sam se danas vraćao sa posla nekoliko me puta umalo srovao u provaliju.



Tužan sam danas, sam. Ne znam što bih radio. Osijećam se samo. Na poslu ne znam što bih napravio. Već više od jedne godine nisam završio niti jedan projekt. Stalno me miću sa projekta na projekt. Ljudi oko mene me ne vole previše i stvarno se pitam što tamo radim.

Možda ako ovo sa vijetrom nastavim sutra ostanem doma raditi. Doma je najbolje imam mira i tišine da napravim posao, da učim i napredujem. Da budem bliže svojima.

Imam dvadeset i devet godina i napokon se osječam muškarcem. Ne osijećam strah više kao prije, sada se bojim drugih stvari koje se ne tiću samo mene.

Što ako ostanemo bez kuće ili krova?
Što ako dobijem otkaz na poslu jer ne zadovoljavam više?
Što ako poginem na cesti ili jednostavno odustanem i počnem kopniti?
- 21:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.03.2010.

Praznina sadašnjosti

Osijećam se kao da se ništa nije promijenilo.
Viking ima dvije godine i nešto sitno i svaku ga večer uspavljujem čitajući mu priče. Nas dva legnemo u krevet, njegovo toplo lice naslonjeno na moju mišicu, prekriveni dekom i ja mu čitam priče.
Danas smo počeli čitati sabrana dijela Hansa Christiana Andersena. To je je vrhunac mojeg dana, cijeli smisao mojeg života. Moj sin, moj mali pravi Viking.
Posao je težak, ali ga imam. Ima sreće. Ali, nemame po cijeli dan. Radim, radim, radim. Dižem se u šest, odlazim i vraćam se poslije šest navečer. To je normalan radni dan, ali često radim prekovremeno i vikendom. Kao sada. Kao sada.
Kada nisam sa svojom obitelji u srcu mi je rupa kojoj ne nalazim dno. Guši me. Čupa me. Trga me.
Na žalost ništa se nije promijenilo. Kosti me bole, sada znam da imam giht. Na poslu je ludo, odnosi sa ljudima oko mene su šit. Ne osijećam se sretano i pitam se što radim od svojeg života.
Nije mi u biti stalo do ljudi oko mene, i do njihovih potreba i osijećaja. Ne želim plesati po njihovim ringlama i očekivati njihova očekivanja i vijoriti se sa njihovim uzdasima.
Moj svijet je odvojen. Drugačija sam osoba od svoje okoline. Od žene, od djeteta, od obitelji, od prijatelja i od kolega. Dovoljno sam živio da vidim da mi se život ponavlja u koncentričnim krugovima. Uvijek isto, uvijek isto. Život je pakao jer se u biti ništa ne mjenja.
Sve je isto. Kosti me bole, na poslu mi je teško, ne podnosim ljude i povlaćim se u samoću. Više znam , više sam vidio i spoznao ali ništa od toga nije važno , ništa od toga nije bitno. Ništa.
Samo smrt nas od života raspada, a ja ju ne dozivam više. Uzaludno. Želim živjeti. Prihvaćam svoju prazninu.

- 22:05 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.03.2008.

Zakopat ću dvadesetke

Dugo sam godina živio u gradu gdje nisam mogao zadovoljiti svoje najosnovnije potrebe. Nisam imao s kim , i nisam imao s čim. Maštao sam, maštao sam, prebirao sam po rijetko dostupnim filmovima i knjigama ali nikada nisam bio zadovoljen. Sve do odlaska na faks kada se je sve promjenilo.
Tada sam upoznao svoje prijatelje i svi smo se zajedno time bavilo. Ti naši susreti su trajali po cijele ne noći. Stisnuti zajedno trudili bi se jedno uz drugoga sate i sate.
Ne govorim o seksu, iako bi priča mogla biti ista. Govorim o D&D-u, i o tome da je jedan od njegovih stvaratelja umro u 69 godini života.
Sorry stari svi su klerici na svijetu ostali bez ressurection spellova.
- 07:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 28.11.2007.

Rođenje mog sina

Sve je započelo u šest i petnaest. Ustao sam se , kao i svakog dana i krenuo se pripremati za posao. Wc, brijanje, pranje zuba, šuljanje u mraku uz pomoć svjetlosti iz mobitela da ju ne bi probudio, hladnoća na mojoj koži. Iz mraka se čulo tiho hej. Rekla mi je da ima kontrakcije. Prije bi me uhvatila panika i ušao bi u 'pripremamo se za porod' naćin ponašanja, ali već dva tjedna imamo te pripremne trudove, tako da sam se nakon drugog odlaska u bolnicu odlučio ne brinuti se.
Ali, ovo nisu bili pripremni trudovi. Bila je to prava stvar. Preodjenu sam se u trenerku i složio stvari, dok se je ona tušira u kupaoni. Pojeo sam nešto, jer sam znao da će mi trebati snage. Obrijano sam ju. Otišli smo.
Sreli smo njezinoga oca na putu niz stepenice, rekli smo mu što mu ide i krenuli dalje. Nismo stajali. Nismo. Njezina nas je majka zaskočila na cesti. Izletjela je iz kuće u spavaćici da pozdravi kćer. Bilo je hladno, lijepo jutru, a ja sam zbunjeno tražio auto. U ruci sam nosio torbetinu od torbe, stvari za nju i za bebu. Crvena je bila ljuta na mene što sam jeo , a ona nije. Prošlo ju je brzo.
Došli smo do bolnice bez probleme, promet je bio lagan i rijedak. Bolnica nije bila daleko. Kada smo došli tamo čekali smo u redu iza žene kojoj očito nije bilo ništa od životne važnosti. Nije vriskala, nije plakala, lice joj nije bilo sivo. A, mi smo čekali sa dvije minute razmaka između kontrakcija. I čekali smo sve dok joj nije pukao vodenjak. Tamo u jebenom hodniku. Brzo su nas posjeli na CTG i izmjerili lijepe plave trudove.
U rađaonici su odvojili Crvenu od mene. Primalja mi je došla i stavila na mene komplet za očeve koji prisustvuju događaju i koji bi se potencijalno mogli srušiti na pod tijekom poruka. Primalja je imala iskustva, mislim da nije prešla dvadeset i drugu. Odmah mi je pokazala sigurno mjesto gdje sam mogao parkirati guzu u slučaju da mi pozli. Prihvatio sam to kao i svako upustvo u životu. Šutljivo. Zadržao sam svoje mišljenje.
Crvena je htjela porođaj na stoliću. Mislili smo da je tako najbolje. Nije bilo. Primalja se nije mogla postaviti, doktorica se nije mogla postaviti. Stažiskinja se nije mogla postaviti, druga primalja se nije mogla postaviti. Nitko se nije mogao postaviti. Kada je postalo jasno nakon tri sata da je beba zapela na pola puta i da nikuda ne ide, da su trudovi prekratki, a Crvena je iz svega glasa vikala da nešto učine da ta bol prestane, da ne može više. Pokušao sam ju bodriti, davati joj snagu. Ali, što muškarac može učiniti u tom trenutku. Dok je bila na stolići, sjedio sam iza nje, i držao ju za ruke dok je imala trudove. Njezino se nježno tijelo napinjalo na moje i trudio sam se svim silama da ju držim u položaju u kojem će joj biti ugodno. kada bi joj trud prošao, dao bi joj vode, ili namazo usne sa mokrom vatom. Poljubio bi ju u vrat i rekao joj da sam ponosan na nju, da me čini sretnim. Da ona to može i mogla je .
Polegli su ju na krevet, dali joj drip i pozvali joj još dva doktora. Obojica su se stavili na njezin stomak, jedan iza drugog, i pomagali joj u trudu. Mislio sam da više nikada neće prestati. Držao sam ju za glavu i gladio joj po kosi . Kada se situacija malo raščistila nagnuo sam se preko da vidim kako je dolje. Bilo je krvavo i bolno, primalja mi je mahnula da priđem bliže. I prišao sam. Vidio sam djetetovu glavicu, dva centimetra od izlaza. Jedan trud, i bio je na centimetru. I napokon je prestalo, u dvanaest nula nula dvadeseti sedmog jedanaestog dvije tisuće i sedme godine rodio se moj sin, moj mali Viking, u veličanstvenom gejziru plodne vode i krvi zakreštao je odmah u svijet moj mali ratnik , koji po svim viđenjima liči -za sada na mene-. Dan je bio prekrasan, sunčan i bez oblaka, jedan od rijetkih takvih dana u studenome. Odmah su ga stavili na mamin trbh, pa su ga oprali , izmjerili i onda joj ga stavili na prsa. Taknuo sam ga rukom, nisam znao da li smijem, nisam znao ništa. Još uvijek ne znam ništa. Oboje smo plakali, suze su same navrle. Bili smo tako zajedno, oni su ga uzeli, omotali i stavili ga meni u ruke. Ja sam ga odnio u drugu sobu gdje sam ga stavio u spravu za bebe, i tako sam ga čuvao sam u toj sobi sljedećih sat vremena njegova života, prvih sat vremena, i upoznavao svog sina. Nije imao jak glas, plakao je ali meni to nije smetalo. nisam osjećao ništa. Bio sam prazan, rekli su mi da je to normalno. Ali, sam kasnije plakao . Kada sam se vratio kući i ostao sam. Ima ruke poput mojih. Iste duge prste isti savinuti oblik dlana, lice mu je moje. Brada i nosić su mu mamini, ali još ćemo vidjeti od koja je što dobio. Vratio sam ga Crvenoj, i ona je počela dojiti. Potjerali su me ubrzo nakon toga.
U liftu sam javio majci, ali se mi se sestra javila na telefon. Sve sam joj rekao. Baterija mi je riknula. Nije bilo važno. Otišao sam do bile i kupio stvari Crvenoj , za tri sata su bile posjete. Došao sam doma u tu veliku, tihu kuću i počeo sam plakati. Nazvao sam majku i zajedno smo plakali na telefonu, svi su moji krenuli na put. Došli su njezini. Njezin me je tata zvao sa stepenica. Bio je sretan, i zbilja sam ga trebao. Trebao mi je muški zagrljaj. Ne znam zašto. Trebalo mi je.

- 23:32 - Komentari (78) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.11.2007.

Koder

Bebica jos nije dosla. Ali, nije jos gotovo. Imam osjecaj da ce to biti danas ili sutra. Mozda cak i prekosutra, ali to mi je nekako nevjerojatno i daleko. Crvena samo spava, jako je umorna i stalno je grogi. Ja radim. Opet sam se vratio na svoj stari projekt. Zbilja me to usrecuje. Poceo sam raditi punom parom. Na zalost imam dosta toga za napraviti. Puno posla. Morat cu prepisati dijelove koda, neke cu morati napisati ispoctetka. Ali, to je tako. Uvijek vidis da si mogao bolje nakon sto si neki posao napravio. Sva sreca da se beskonacno mogu vracati i nadogradjivati svoj projekt.
Zbilja sam ponosan na njega. Ima sve sto treba, funkcionalan je, lako se odrzava i nadogradjuje. Cak i nakon mjesec dana izbivanja mogu bez problema nastaviti s radom na njemu. Prvenstveno mojoj maniji za komentiranjem koda.
Vec neko vrijeme razimisljam da napisem neki widget za ovaj blog, nesto sto bi koristilo i meni i drugima. Ali, ne padami na pamet nista. Hmm.

- 17:43 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 21.11.2007.

Viking je na putu

Danas sam se probudio sav u boli. Svi su me zglobovi opet boljeli. Mrzim to. Jedva sam se dogegao do radnog stola i na brzinu progutao Voltaren Retard. Sat vremena kasnije još uvijek sam trpio. Počelo mi se povraćati.
Kada sam takav, teško mi je sjediti i koncentrirati se na posao. Sva sreća da mi je današnji dan bio lagan, do sada, tko zna što će još doći. Najradije bi se sjeona pod, kraj pećice i sat vremena istezao, savijao i lomio s ciljem da me sve prestane boljeti. Na žalost često to ne stignem ili ne mogu napraviti pa sam cijeli dan čangrizav i nervozan jer sve što osjećam moram gurati u sebe, duboko, i koncentrirati se na druge, važnije stvari.
Kava mi je pomogla, sa dobrom dozom coca-cole. Crvena kaže da je to zbog kofeina, možda ima pravo. Uvijek sam volio puno piti kavu.
Crvena je sada vani, na snijegu i ledu. Bila je danas kod doktora koji joj je ponudio inducirani porođaj. Klinac je na putu. Spustio se dolje, i sada očekujemo kada će trudovi započeti. Kažu svaki dan, ali može i prije ako ga se Crvena želi što prije riješiti. Moja draga to ne želi. Sretan sam zbog toga, toliko smo zajedno prošli (ona više nego ja) da se taj mali razvije prirodno i zdravo da bi bilo bez veze da ga šutnemo kemikalijama par dana prije cilja. Volim ju. Usrećila me je sa tim pozivom.
Poslije podne ćemo još jednom ponoviti postupak za rađanja, postupak dolaska u bolnicu po nju i dijete, slaganje krevetića, košarice. To ću sve morati ja napraviti, i morati ću sve to dobro. Ne smijem biti trapav kod toga, niti površan kao što sam inače.
Bože. Malo stvorenje koje će ličiti na mene, koje ima mene u sebi će doći u moju kuću i spavat će u istoj sobi sa mnom. Sve što on ima dolazi od mene i od Crvene. Nadam se da je pokupio puno dobrih stvari od nas dvoje. Zbilja se nadam. Tome se vjerojatno nadaju svi roditelji. Moram voljeti tog malog. Zaštiti njega i Crvenu od cijelog svijeta. Nadam se da ću imati dovoljno snage to učiniti. Ponekad se uhvatim kako razmišljam o svemu što ću ga učiti, o stvarima koje znam o svijetu. Kako mu prenosim svoje znanje. Nadam se da će ga zanimati ono što znam. Ako, morati ću naučiti ono što ga zanima. Uvijek je dobro znati više. Za njega, za mojeg malog Vikinga.
- 13:08 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.11.2007.

Spokoj mi dusi

Nisam se nikada osijecao ovako sigurnim, kao sa njom. stalno joj govorim da ju volim, kako je ljepa, kako je slatka, kako je dobra, kako je čudesna, kako je posebna. Nalazim kako moje rijeci nisu dovoljne, pa prelazim na dijela. Diram ju, mazim ju, pazim ju, ljubim ju. No, ni to nije dovoljno. Razimisljam o godinama koje nam prestoje. Spokojan sam. Zelim to. Sretan sam.
Ona me prihvaca kakav jesam. To cak i njezini rade. Njezim me tata uci raditi stvari po kuci, farbati zidove, popravljati stvari, piliti, gletatiti, sve. Nesto mi je poput oca kojeg nikada nije bilo. Dosta sam se vezao za tog sutljivog, samozatajnog covjeka. Toliko da je Crvena bila na trenutke ljubomorna dok smo zajedno radili na preuredjenju naseg stana. I njezina me je mama prihvatila, na svoj cudan i svojstven nacin. Njezina sestra. Svi. Boze. Na miru sam, osijecam da sam voljen. Prvi put u svojem jebenom zivotu, osijecam da netko osijeca nesto za mene. Nema prazninine. Samo mir.
Ja sam usamljenik. Cesto sam odvojen od nje. U drugoj sobi, pred racunalom gdje provodim vecinu svojeg vremena kada nisam s njom. To je potreba koja se javlja duboko u meni. Ne mogu, ne zelim joj se oduprijeti. Ona me definira. Ona ispunjava neku drugu prazinu koja se stvara u meni. Ali, nista nije savrseno. Nije ni vazno. Miran sam. Meni to nesto zanci.

- 01:34 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 14.11.2007.

Mučnina

Mučnina mi nije prestala. Povratio sam od jebene glavobolje. Nisam mogao jesti, nisam mogao stajati. Sve to od jebene migrene koju sada sve češće i češće imam. Crvena me je držala u naručju, dok sam držao glavu naslonjenu na njezina bedra. Pomogla mi je, ali ne dovoljno da mi prestane.
Nije prestalo preko noći. Probudio sam se sa glavoboljom. Probudio sam se sa mučninom. Crvena me je pitala što želim za ručak.
Ništa, rekao sam joj. Povraća mi se.
Klimnula je glavom. Znala je.
To mi je od posla. Previše živciranja, previše buljenja u ekran. Premalo novca, a beba je će doći svaki čaš. Mislim da sam premalo plaćen za svoj, rad, ali, hej to nije ništa novog. Što je najgore uopće ne radim svoj posao u zadnje vrijeme. Zadnja dva projekta na kojima sam radio su bile lokalizacije raznih stranica. Nešto što me uopće ne zanima, i užasno mi je jednostavno i naporno to raditi. Nije mi zanimljivo, ne ućim i ne radim ništa novo. Ne napredujem. Što mi užasno smeta. Volim svoj posao jer mogu napredovati. Mogu uvijek nešto novo naučiti, i nadodati na svoj rezime. A, sada sa ovim zadacima se osjećam kao digitalni birokrata koji samo ispunajava formulare i gura papire. Mrzio sam to raditi kod svojeg starog, mrzim to raditi i ovdje.
Jedva čekam da dobijem neki novi projekt gdje ću zbiljski pisati neki kod i tjerati se do maksimuma. Mrzim ne raditi ništa. Mrzim ne napredovati.

- 12:41 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 13.11.2007.

Sve što trebate znati o meni na danšnji dan

Jučer sam prespavao cijeli dan. Jučer sam radio, pa sam onda prespavao cijeli dan. Jučer sam se digao u šest i petnaest, kao i svakog jebenog dana, nakon što sam spavao možda dva-tri sata, radio sam osam sati i onda sam prespavao cijeli dan.
Jučer sam prespavao cijeli dan. To je ono što svi moraju znati. Neka se nitko ne zamara detaljima o tome što sam radio između šest i petnaest i tri dvadeset i osam. Neka se ne nitko ne brine. Nije važno je. Najvažnije je spoznaja da sam jučer prespavao cijeli dan. U krevetu. Pod plahtama. Do danas ujutro , u šest i petnaest kada sam se opet ustao, rastegao noge i ugasio budilicu kako ona ne bi remetila Crvenin san. I sada radim, i sad pišem dijelove koda. I sada sam umoran kao pas i najradije bi se vratio u krevet, i spriječio ovaj osiječaj povraćanja koji imam u sebi.
Imam dvadeset i šest godina, a živim svoj život kao starčić kojemu je muka od svega. Nema dana kada mi nešto nije.
Jedan dan me bole zglobovi, pa gutam voltarene da prestanu. Jedan dan imam migrenu ma ležim u krevetu pokušavajući ne povraćati, jedan dan mi je muka i bole me oći, drugi dan sam se prenajeo pa sam napuhan i mrzi svoje debelo tijelo. Treći dan mislim da me žena vara, i da će čim rodi derište otići od mene sa nekim drugim, bogatijim, boljim jebačem , a ja ću ostati sam , jadno pale sam na svijetu, zaboravljen od svih na vjetrometini života.
Mislim da ću se povračati. Teško mi je čitati 'Pro PHP XML and Web Services”, iako mi to treba za posao (naravno, nitko od mene ne traži to, ali prije ili kasnije će mi trebati ), teško mi je prevađati strane komponente koje ubacujemo u naše module, iako mi to nije u opisu posla, moram ih prevađati ili ću dobiti otkaz. Naravno svi znamo da moj pravopis nije savršen, svi znamo da ja nisam prevoditelj, pa će dobiti što će dobiti. Teško mi je učiti nove stvari, iako to obožavam raditi. Glava mi je ne motivirana za osobni razvoj. Već odavno sam trebao uzeti godišnji, ali naravno to ne dolazi u obzir jer uvijek dolaze novi projekti. Novi projekti koje treba završiti u nerazumnim rokovima, bez specifikacija, bez organizacije rada, i onda prije nego uopće počnem raditi na nečemu takvome , započinjem borbu za pristojne radne uvijete.
Povraća mi se. To je sve što trebate znati. Sve ostalo je nevažno. Čak i moja žena koja me sada mrzi jer sam ju zaboravio probuditi ujutro na vrijeme.

- 09:15 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.11.2007.

Na trudničkom frontu ništa novog

U bolnici je opet. Trudovi su započeli po noći, probudila me je sva nesigurna što da radi. Bila je zbunjena i ljuta jer nije znala da li su to pravi ili pripremni trudovi. Nisam ni ja znao. Odlučili smo otići u bolnicu. Dok smo se spremali, trudovi su prestali. Nisu došli u očekivanom razmaku. Crvena nije htjela ići, ali ja sam ju požurivao. Osjećala se glupom što nisu pravilni, ljutom. Nagovorio sam ju da idemo. Nije bilo vremena za prekomjerna razmišljanja, analiziranja i pitanja vrste :”Da li je dobro što ovo radim”. Ponekad mrzim njezin kult savršenog postupka. Sve mora biti savršeno iz prve, ispravno i besprijekorno. A, ponekad , kao jučer ne možeš znati pravilan odgovor, ne možeš znati što najbolje, najsavršenije za napraviti. Možeš samo učiniti ono što ti daje najviše sigurnosti, a to je bilo odlazak u bolnicu.
Sjeli smo u auto. Bodrio sam ju putem. Sva sreća da je bilo kasno, i da nije bilo prometa, te da smo došli brzo i bez problema, iako su gradske ceste bile tako užasne, prepune rupa i pukotina da joj je bilo jako teško voziti se do bolnice. I meni je bilo teško, jer nisam mogao gledati kako se pati zbog toga, a ja nisam ništa mogao učiniti po tome. Jebene rupe, rupetine na cesti.
U bolnici užas. Zbunjeno, tek probuđeno osoblje, birokratska mašinerija kojoj treba vrijeme i snaga da se pokrene i procesira trudnicu pred porodom. Na pripremnom tečaju su nam rekli da njihov posao nije ugađanje i odobrovaljanje pacijentima, nego je njihov posao da se pobrinu da pacijenti ostanu živi. Dobro. Ali, mislim da je ono jučer graničilo sa površnom nebrigom. Nije mi se svidjelo.
Crvena je ostala tamo, a mene su izbacili doma. Pozvat će me kada će početi porod. Naravno poziv nije došao cijelu noć. Porod nije krenuo, ja nisam dotrčao.
Nisam odmah mogao zaspati. Došao sam doma, nakon što sam se desetak minuta zajebavao sa bočnim parkiranjem ispred kuće. Sjeo sam u svoj novi, tuđi stari, trosjed i zabuljio se u televizor. Na ekranu se je vrtio kraj treće sezone BSG. Obožavam tu seriju. I ta mi je epizoda uvijek bila jebeno dobro. Kada sam ju prvi put pogledao, ostao sam širom otvorenih usta od šoka. Sada me je smirila. Dobio sam poruku od Crvene da je sve uredu.
Nakon pola sata, nakon sat vremena, nakon dugih-kratkih minuta, uspio sam se vratiti u stanje uspavanosti. Presvukao sam se u piđamu, legao se na njezinu stranu. Naslonio glavu na njezin jastuk, presvukao se njezinim plahatama , uzeo zbirku priča o Conanu u ruke i počeo ih čitati.
Probudio sam se u šest i petnaest ujutro. Kao i svakog radnog dana. Bio sam nervozan. Debeo i napuhan. Trebam se više kretati. Ne mogu podnijeti kada mi tijelo ovako dođe. Mrzim svoju nebrigu. Mrzim zalogaje koje pojedem po noći, da bi imao snage proći porod s Crvenom. Porod koji nikada ne dolazi. Mrzim svoju slabost, i nesposobnost da imam brži metabolizam. Mrzim ovaj strah i osjećaj povraćanja s kojim sam se danas probudio.
Na poslu problemi. Kao i uvijek. Na poslu strah. Na poslu nesigurnost. Crvena me je napokon nazvala. Ništa se nije dogodilo. Sada čekamo što će reći vizita.

- 08:13 - Komentari (6) - Isprintaj - #